Kako sam otišao po hljeb, a završio kao kum

Supruga mi je dala pet maraka i rekla:

„Uzmi hljeb. Nemoj opet nešto usput.“

To „nešto usput“ odnosilo se na prošlu subotu, kad sam se vratio s produžnim kablom i bez hljeba. Ali čovjek prodavao dvadeset metara za deset maraka. Takve prilike ne čekaju da ogladniš.

Ovaj put sam bio ozbiljan. Hljeb, kusur, kuća.

Ispred općine zaustavi me čovjek u odijelu. Kravata mu nakrivo, lice kao da je upravo saznao da mu auto nema rikverc.

„Izvini, jesi li punoljetan?“

Imam pedeset i dvije godine. Prvi put nakon dugo vremena neko mi je uljepšao jutro.

„Zavisi za šta.“

„Ženim se za deset minuta. Kum mi ostao u liftu.“

Pogledao sam ga. On mene. Iza njega mlada stoji na stepenicama i drži buket kao da razmišlja gdje bi ga najlakše prelomila.

„Imaš li ličnu?“

Imao sam. To mi je bila prva greška.

Samo potpiši, pet minuta

Objasnili su mi da trebaju svjedoka. Njihov pravi kum je na trećem spratu, između drugog i četvrtog, a majstor za lift trenutno doručkuje.

„Samo potpiši“, kaže mladoženja. „Pet minuta.“

Ušao sam u općinu u trenerci i jakni na kojoj piše „Auto servis Miki“. Na lijevom rukavu mala fleka od senfa. Nisam je ranije primijetio. Sada je, pod općinskom rasvjetom, izgledala službeno.

Matičarka me pogleda preko naočala.

„Vi ste svjedok?“

„Za sada.“

„Odakle poznajete mladoženju?“

„Ispred zgrade.“

Spustila je hemijsku.

Mlada je uskočila, objasnila situaciju i pogurala nas prema stolu. Žena je očigledno odlučila da će se danas udati, makar joj svjedok bio dostavljač plina.

Pitao sam mladoženju kako se zove.

„Adnan.“

„Dobro. Da ne bude poslije da nisam znao za koga sam potpisao.“

Telefon vibrira baš kad ne treba

Matičarka počne čitati. Svi ozbiljni. Ja stojim uspravno i pokušavam sakriti rukav sa senfom iza leđa.

Telefon vibrira.

Supruga.

Odbijem poziv.

Odmah poruka:

„Gdje si?“

Napišem:

„U općini.“

„Šta ćeš u općini?“

„Ženi se čovjek.“

Tri tačkice su se pojavljivale i nestajale toliko dugo da sam se zabrinuo za svoj brak više nego za ovaj pred sobom.

Na kraju stiže:

„JESI LI UZEO HLJEB?“

U tom trenutku matićarka pita ima li neko nešto dodati.

Umalo sam rekao da požure.

Kum ne može otići bez slike

Potpisao sam. Čestitao. Krenuo prema vratima.

„Kume, gdje ćeš? Slika!“

Fotograf me postavio između mladenaca. Adnanu popravio kravatu, mladoj namjestio veo, a meni zakopčao jaknu do vrata.

„Možemo li sakriti taj auto servis?“

„Možemo, ali Miki bi se obradovao reklami.“

Napravili smo šest fotografija. Na petoj sam konačno saznao kako se mlada zove.

Onda je stigao pravi kum.

Zadihan, raščupan, nosi kutijicu s prstenjem i gleda mene kao čovjek koji je došao na posao, a za njegovim stolom već sjedi zamjena.

„Ko je ovo?“

„Kum“, kaže Adnan.

„Pa ja sam kum!“

„Ti si bio u liftu.“

Nastala je neprijatna tišina. Pružio sam mu ruku.

„Ne brini. Ja sam samo prva smjena.“

Kod kuće me čekalo saslušanje

U pekaru sam stigao nakon sat vremena. Uz hljeb sam uzeo dvije kifle. Trebalo mi je nešto za pregovore.

Supruga me dočekala na vratima.

„Sat i dvadeset minuta?“

„Bio red.“

„U pekari?“

„Pred matičarkom.“

Pokazao sam joj fotografiju. Dugo je gledala ekran, pa mene, pa opet ekran.

„Ti si stvarno nekome bio kum?“

„Nisam mogao ostaviti ljude.“

„A mene si mogao ostaviti bez doručka?“

Tu nisam imao odgovor. Izvadio sam kifle.

Poslala me po hljeb. Vratio sam se s kusurom, dvije kifle i porodičnom obavezom.

Navečer je stigla poruka od Adnana:

„Kume, hvala ti još jednom. U nedjelju ručak kod nas. Ne prihvatamo ne.“

Supruga je pročitala poruku preko mog ramena.

„Dobro“, rekla je. „Idemo.“

Iznenadio sam se kako je lako prihvatila.

„Samo mu napiši da mi ne donosimo hljeb. To kod tebe predugo traje.“

Originalna humoristična fikcija. Likovi i događaji su izmišljeni.

RAZGOVOR S RAJOM

Ostavi komentar

Prijavi se i podijeli svoje mišljenje. Razgovaramo otvoreno, ali s poštovanjem.

Prijavi se za komentiranje

Komentare mogu ostavljati registrirani članovi. Registracija je besplatna.

PrijavaBesplatna registracija