Kad je cijela mahala bila jedna velika porodica

Bilo je to vrijeme kada je cijela mahala ličila na jednu veliku porodicu. Vrata su često ostajala otvorena, djeca su se igrala do mraka, a komšije su znale jedni za druge. Nije bilo potrebno slati poruku prije dolaska. Jednostavno bi se pokucalo, ušlo i sjelo tamo gdje je uvijek bilo mjesta za još jednog gosta.

Ako nikoga nije bilo kod kuće, znalo se gdje treba tražiti: ispred zgrade, kod komšije, na igralištu ili u dvorištu iza kuće. Kafa se kuhala i za onoga ko je slučajno navratio, a vijesti su putovale od balkona do balkona, kroz otvorene prozore i preko ograde — često brže nego danas internetom.

Druga vremena. Ista raja. Nismo imali grupni razgovor na telefonu — imali smo klupu ispred zgrade i svi su već bili u grupi.

Jedna lopta, cijela mahala

Za dobru utakmicu nisu bili potrebni pravi golovi, dresovi ni savršen teren. Dva kamena, dvije školske torbe ili dvije jakne spuštene na asfalt bile su sasvim dovoljne.

Ekipe su se birale brzo, uz obaveznu raspravu o tome ko prvi bira igrače i je li lopta zaista prešla zamišljenu liniju gola.

Utakmica je trajala dok se ne smrači, dok lopta ne završi na nečijem balkonu ili dok se s prozora ne začuje poznati glas:

„Hajde kući, dosta je za danas!“

Odgovor je skoro uvijek bio isti: „Evo samo još pet minuta.“ Tih pet minuta znalo je trajati sve dok se i posljednja lopta više nije mogla vidjeti.

Komšija nije bio samo čovjek iz susjednog stana

Komšija je bio osoba koja ima rezervni ključ, zna gdje su ti roditelji i reći će ti da obučeš jaknu iako ga ništa nisi pitao.

Posuđivale su se šoljice šećera, alat, stolice, tepsije, novine i produžni kablovi. Ponekad bi posuđena stvar ostala kod komšije toliko dugo da više niko nije bio siguran kome zapravo pripada.

Ako bi se iz stana začula bušilica, ubrzo bi se pojavio neko s boljom burgijom. Ako automobil nije htio upaliti, ispod haube bi za nekoliko minuta gledala najmanje trojica stručnjaka.

Jedan je držao lampu, drugi davao savjete, a treći je sigurno poznavao nekoga ko to može popraviti „za male pare“.

Kafa nije bila samo piće

Kafa se nije pila usput. Imala je svoje vrijeme, malu kašiku, tacnu i razgovor koji nije mogao stati u nekoliko minuta.

Često bi počela pitanjem „Ima li šta novo?“, iako su se svi vidjeli prethodnog dana.

Uz kafu se razgovaralo o poslu, djeci, vremenu, rodbini i cijenama. Raspravljalo se ko je otišao u Njemačku, ko se vratio s novim automobilom, ko gradi sprat na kući i čije je dijete položilo prijemni ispit.

Neko bi donio kocku šećera, neko komad kolača, a neko najnoviju priču iz mahale. Telefon nije prekidao razgovor.

Najveća smetnja bila je komšinica koja bi ušla samo na pet minuta, a ostala do večere.

Kućni telefon pripadao je cijeloj porodici

Kada bi zazvonio kućni telefon, niko nije znao za koga je poziv. Slušalica se podizala brzo, a ime osobe koju traže zatim se dozivalo kroz cijeli stan.

Privatni razgovor bio je gotovo nemoguć. Telefonski kabl imao je ograničenu dužinu, a roditelji iz susjedne sobe nevjerovatno dobar sluh.

Ipak, brojevi važnih ljudi znali su se napamet. Nije bilo potrebe tražiti ih u imeniku telefona.

Ako neko nije imao telefon, poziv bi stigao kod komšije. Komšija bi zatim otišao po traženu osobu, a pozivalac bi strpljivo čekao pored otvorene linije. Bio je to sporiji sistem, ali je nekako funkcionisao.

Muzika se presnimavala, a kasete čuvale

Dobra kaseta nije se bacala. Na njoj se pažljivo pisao sadržaj, a omot bi ponekad dobio sasvim novi crtež.

Najbolje pjesme snimale su se s radija, uz nadu da voditelj neće početi govoriti prije završetka refrena.

Kasete su putovale od ruke do ruke. Neko je imao dobar snimak, neko dupli kasetofon, a neko strpljenja da napravi savršenu kolekciju.

Kada bi se traka zapetljala, obična olovka postajala je najvažniji alat za spašavanje muzike.

Prvi takt omiljene pjesme bio je dovoljan da se pojača zvuk, otvore prozori i na nekoliko minuta zaboravi sve ostalo.

Televizija je okupljala cijelu kuću

U mnogim domovima postojao je samo jedan televizor i nije svako mogao birati šta će se gledati. Program se tražio u novinama, a početak važnog filma, utakmice ili serije određivao je večernji raspored cijele porodice.

Kada bi nestala slika, neko je pomjerao antenu, dok su ostali iz sobe dovikivali:

„Sad je dobro! Ne diraj više!“

Naravno, čim bi ruke bile sklonjene, slika bi ponovo počela bježati.

Daljinski upravljač nije uvijek postojao, pa je odlazak do televizora najčešće bio zadatak najmlađeg člana porodice.

Ljeto je mirisalo na asfalt poslije kiše

Ljetni dani činili su se mnogo dužim. Prozori su bili otvoreni, kroz mahalu se čula muzika, a djeca su nestajala iz kuće odmah poslije doručka.

Vraćala su se kada ogladne, kada padnu ili kada ih neko pozove s balkona.

Jelo se voće ubrano u dvorištu, pio sok razblažen vodom i čekao sladoled iz prodavnice. Nakon kratke ljetne kiše, vazduh je mirisao na mokar asfalt, prašinu i lišće.

Lokve su bile dodatno igralište, bez obzira na to šta će roditelji kasnije reći zbog prljavih patika.

Putovanje je počinjalo mnogo prije polaska

Kada se išlo na more, u posjetu rodbini ili na izlet, pripreme su trajale danima. U automobil se slagalo više stvari nego što je izgledalo moguće.

Hrana za put bila je obavezna, čak i kada odredište nije bilo daleko.

Nije bilo navigacije koja upozorava na gužvu. Postojala je karta, putokazi i vozač koji je tvrdio da zna prečicu.

Ako se pogriješi skretanje, pitalo se nekoga pored puta. Dobijene upute često su sadržavale prodavnicu, most, veliku kuću i rečenicu:

„Ne možeš promašiti.“

Na zadnjem sjedištu nije bilo mnogo prostora, ali je bilo dovoljno za djecu, jastuk, kesu sa sendvičima i pitanje koje se ponavljalo svakih dvadeset minuta: „Kad ćemo stići?“

Nije sve bilo lakše

Nostalgija zna ukloniti teške dijelove prošlosti. Nije svaka porodica živjela bez briga, nije sve bilo dostupno i nisu svi dani bili bezbrižni.

Ljudi su radili, čekali, popravljali i snalazili se. Mnoge stvari koje danas završimo za nekoliko minuta tada su zahtijevale vrijeme i strpljenje.

Ipak, ono što najčešće nedostaje nisu stari predmeti, automobili ili televizijski program. Nedostaje osjećaj bliskosti.

Nedostaje vrijeme u kojem smo znali ko živi iza susjednih vrata i kada je bilo normalno sjesti pored nekoga bez prethodnog dogovora.

Uspomene ne pripadaju samo jednom gradu

Slične priče pamte ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Zagreba, Skoplja, Podgorice, Ljubljane i hiljada manjih mjesta između njih.

Razlikovali su se naglasci, običaji i nazivi pojedinih stvari, ali su dvorišta, školske klupe, porodični ručkovi i komšijske kafe često izgledali veoma slično.

Te uspomene ne moraju služiti da bismo uljepšavali prošlost niti da bismo se raspravljali čije je sjećanje ispravnije.

One nas mogu podsjetiti da smo nekada imali više vremena jedni za druge — i da dio te bliskosti možemo vratiti i danas.

Možda nam ne nedostaje vrijeme, nego osjećaj

Danas možemo za nekoliko sekundi vidjeti nekoga ko živi hiljadama kilometara daleko. Imamo poruke, fotografije, videopozive i sve informacije svijeta u džepu.

Ipak, ponekad se osjećamo udaljenije nego onda kada je između dvije porodice postojao samo jedan zid i otvorena vrata.

Možda nam zato stare mahale toliko nedostaju. Ne zbog betona, klupa ili zahrđalih golova, nego zbog osjećaja da uvijek negdje pripadamo i da će se, čim izađemo napolje, pojaviti neko poznat.

Ako ste odrastali u tom vremenu, čega se vi najradije sjećate: igre ispred zgrade, kućnog telefona, kaseta, putovanja ili komšijske kafe?