Kad Balkanac sastavlja namještaj: četiri šarafa viška

Postoje ljudi koji prije sastavljanja namještaja pažljivo pročitaju uputstvo, razvrstaju sve dijelove i provjere da li se broj šarafa podudara s popisom.

A postoji i naš čovjek.

On otvori kutiju, pogleda daske razbacane po podu i samouvjereno kaže:

„Ma jasno mi je kako ovo ide.“

Uputstvo ostavi na stolu. Ne zato što mu ne treba, nego da ga kasnije može pronaći ako proizvođač slučajno nije razumio kako bi ormar zapravo trebao biti sastavljen.

Pravi majstor ne čita uputstvo. On ga otvori tek kada shvati da je zadnju dasku postavio na početku.

Prvih deset minuta sve ide savršeno

Alat je spreman, kafa je skuhana, a samopouzdanje na najvišem nivou. Prve dvije daske spoje se bez ikakvih problema.

Čovjek se uspravi, pogleda prema supruzi i kaže:

„Vidiš da nije trebalo plaćati montažu.“

To je obično trenutak kada bi ga trebalo zaustaviti. Ali sada je već kasno. Treća daska ne odgovara, rupa je na pogrešnoj strani, a jedan šaraf nikako ne želi ući ravno.

Naravno, problem nije u tome što je daska okrenuta naopako. Problem je u proizvođaču.

„Namjerno ovo komplikuju da ljudi plate montažu.“

Stiže stručna pomoć

Nakon pola sata dolazi jaran koji je samo trebao svratiti na kafu. Čim ugleda dijelove po podu, skida jaknu i preuzima funkciju glavnog inženjera.

Ni on ne čita uputstvo.

Umjesto toga kruži oko ormara, lagano klima glavom i postavlja najvažnije stručno pitanje:

„Ko ti je ovo ovako sastavljao?“

Sljedećih dvadeset minuta njih dvojica raspravljaju da li prvo treba postaviti zadnju stranicu ili vrata. Obojica imaju potpuno različito mišljenje i nijedan nema namjeru pogledati papir koji se nalazi pola metra od njih.

Na kraju se dogovore da popiju još jednu kafu i problem sagledaju iz drugog ugla.

Alat koji nedostaje uvijek ima komšija

Ubrzo se ustanovi da odvijač nije dovoljno dobar. Potrebna je bušilica. Zatim libela. Onda produžni kabl. Pa nešto „da se malo podmetne“ jer pod sigurno nije potpuno ravan.

Komšija dolazi s alatom, ali ne odlazi. Ostaje da posmatra radove i već nakon dvije minute predlaže potpuno drugačiji način sastavljanja.

Sada u dnevnoj sobi stoje tri majstora, tri kafe i jedno uputstvo koje još niko nije otvorio.

Trenutak istine

Nakon skoro tri sata ormar konačno stoji. Jedna vrata se otvaraju bez problema. Druga se moraju malo podići koljenom, ali to je navodno zato što se „materijal još nije slegao“.

Police su postavljene, ručke pričvršćene i svi prisutni zadovoljno gledaju završeni posao.

A onda supruga sa stola podigne četiri preostala šarafa.

„A gdje ovo ide?“

Nastane tišina.

Glavni majstor uzima jedan šaraf, pažljivo ga okreće između prstiju i nakon kratkog razmišljanja daje jedino logično objašnjenje:

„To su rezervni.“

Najvažnije je da stoji

Ormar možda nije potpuno ravan. Vrata možda zahtijevaju posebnu tehniku zatvaranja. Jedna polica možda neće izdržati zimsku posteljinu.

Ali to više nije važno.

Važno je da je namještaj sastavljen bez plaćene montaže, da su popijene četiri kafe i da sada postoji priča koja će se prepričavati svaki put kada neko u društvu spomene kupovinu novog ormara.

Uostalom, ako se vrata zatvaraju i ormar ne padne tokom noći, posao se može smatrati uspješno završenim.