Planiraš odmor, malo kafe i nekoliko mirnih dana. A onda stigne spisak rodbine, poslova i stvari koje „kad si već tu“ treba završiti.

Godišnji odmor u Bosni ima svoja pravila. Dolaziš da se odmoriš, a već nakon nekoliko dana imaš raspored gušći nego tokom radne sedmice. Ipak, upravo su te neplanirane obaveze, posjete i duge kafe razlog zbog kojeg se svake godine ponovo vraćamo.

Pripreme počinju mnogo prije puta

Prije nego što kreneš, moraš riješiti najvažnije pitanje: koliko stvari može stati u automobil, a da vozač još uvijek vidi cestu iza sebe?

Tu su pokloni za roditelje, sitnice za rodbinu, naručene stvari za komšije i ono što je neko zamolio da poneseš jer „ne zauzima skoro ništa“. Na kraju upravo te stvari zauzmu pola gepeka.

Kada napokon sve spakuješ, neko se obavezno sjeti još jedne kese. Niko ne zna šta je unutra, ali svi znaju da bez nje ne možeš krenuti.

Obilazak rodbine kao sportska disciplina

Ne možeš doći u Bosnu, a da ne obiđeš svoje ljude. I ne treba.

Problem je samo što svaki obilazak uključuje ručak, kafu, kolač i rečenicu: „Pa gdje ćeš već?“ Ako kažeš da si upravo jeo, domaćin to doživljava kao informaciju bez praktične vrijednosti. Tanjir je već na stolu.

Poslije nekoliko dana više ne znaš ideš li nekome na kafu, ručak ili večeru. Znaš samo da nije kulturno doći praznih ruku i da se još manje kulturno vratiti bez pune kese hrane.

U Bosnu stigneš sa poklonima. Iz Bosne odlaziš sa sirom, pitom, teglama, kesama i najmanje jednom posudom koju ćeš, navodno, vratiti sljedeće godine.

Odmor koji nije odmor

Negdje između svih obaveza ipak se dogodi pravi odmor.

To je ona jutarnja kafa kada niko ne žuri. Veče u dvorištu kada se razgovor protegne duže nego što je planirano. Kratka vožnja poznatim putem. Miris hrane iz kuhinje. Glas komšije preko ograde.

Tada shvatiš da nisi došao samo da se odmoriš od posla. Došao si da se podsjetiš ko si kada ne moraš prevoditi svoje šale, objašnjavati svoje ime ili planirati druženje tri sedmice unaprijed.

Možda zato godišnji odmor u Bosni rijetko izgleda kao odmor sa razglednice.

Nema mnogo ležanja. Nema savršenog rasporeda. Ima gužve, obaveza, neplaniranih troškova i ljudi koji te pitaju kada ćeš opet doći, iako još nisi ni krenuo nazad.

U Bosnu ideš da se odmoriš. Vratiš se umoran, punog gepeka i punog srca.

Povratak

Na povratku je automobil teži nego pri dolasku. Ne samo zbog hrane, tegli i stvari koje su ti spakovali „za puta“.

Tu su i razgovori koje nisi stigao završiti, mjesta koja nisi stigao posjetiti i obećanja da ćeš sljedeći put ostati duže. Dok zatvaraš gepek, svi pokušavaju pronaći još malo prostora za posljednju kesu.

Prvih nekoliko kilometara uglavnom se šuti. Onda neko pita jesmo li ponijeli dokumente, jesmo li ugasili svjetlo i ko je uopšte stavio još jednu teglu ajvara ispod sjedišta.

Zašto se uvijek ponovo vraćamo

Jer odmor u Bosni nije samo putovanje. To je povratak ljudima, jeziku, ukusima i navikama koje ne moraš objašnjavati.

Možda se ne vratiš odmoran u klasičnom smislu. Možda ti poslije godišnjeg treba još nekoliko slobodnih dana. Ali vratiš se sa pričama koje ćeš prepričavati mjesecima.

I čim raspakuješ posljednju kesu, već počinješ razmišljati kada ćeš ponovo krenuti. Naravno, sljedeće godine ćeš putovati lagano. Barem tako kažeš.