Prvo je pomislio da je slučajnost. Poslije deset kilometara više nije bio siguran. Poslije dvadeset počeo je tražiti mjesto na kojem bi mogao pobjeći.
Bilo je 1:47 poslije ponoći kada je Amir ugasio radio.
Kiša je udarala po vjetrobranskom staklu, brisači su radili najbrže što su mogli, a cesta pred njim nestajala je u crnilu između dva planinska obronka.
Krenuo je iz Stuttgarta odmah nakon posla. Majci ništa nije rekao. U nedjelju je slavila šezdeset peti rođendan i Amir je želio da se ujutro jednostavno pojavi na vratima.
U gepeku su bili pokloni, dvije kutije čokolade za komšiluk i aparat za kafu koji je majka posljednjih šest mjeseci odbijala da kupi riječima:
„Šta će meni aparat? Imam džezvu.“
Sve je išlo po planu dok ga navigacija, zbog zatvorene dionice autoputa, nije skrenula na staru cestu kroz planine.
Tada je u retrovizoru prvi put ugledao svjetla.
Automobil iza njega držao je razmak od nekoliko stotina metara. Na ravnom dijelu približio bi se, a pred krivinu ponovo zaostao.
Amir je ubrzao. Automobil je ubrzao za njim.
„Dobro“, rekao je sam sebi. „Ide čovjek istim putem.“
Nekoliko minuta kasnije vozač iza njega dva puta je uključio duga svjetla.
Amir je pogledao brzinomjer. Vozio je malo iznad ograničenja. Pomjerio se koliko je mogao udesno, očekujući da ga automobil pretekne.
Nije ga pretekao.
Samo mu se još više približio.
Cesta bez signala
Amir je posegnuo za telefonom. Baterija je pokazivala tri posto, a mreže nije bilo.
S lijeve strane uzdizala se stijena. S desne je bila metalna ograda, a iza nje mrak iz kojeg se čuo zvuk nabujale rijeke.
Ponovo je pogledao u retrovizor.
Automobil je i dalje bio tu.
Sada je vozač kratko zatrubio i ponovo uključio duga svjetla.
Amiru su kroz glavu prolazile priče koje je godinama slušao na putovanjima: lažni policajci, pljačke na odmorištima, namjerno izazvani kvarovi i ljudi koji noću zaustavljaju automobile sa stranim tablicama.
Nije znao koliko je toga istina. U tom trenutku nije bilo ni važno.
Srce mu je udaralo dovoljno snažno da ga je osjećao u grlu.
Pritisnuo je gas.
Motor je odgovorio, ali je iz zadnjeg dijela automobila odjednom stigao neobičan zvuk.
Prvo tiho lupanje.
Zatim snažan udarac.
Volan mu je zadrhtao u rukama.
Na instrument-tabli pojavilo se upozorenje za pritisak u gumama.
„Ne sada“, izgovorio je.
Automobil je počeo vući u lijevu stranu. Amir je usporio, boreći se da ga zadrži na cesti. Nekoliko stotina metara dalje ugledao je malo proširenje pored stijene.
Nije imao izbora.
Zaustavio se i uključio sva četiri pokazivača pravca.
Automobil koji ga je pratio zakočio je iza njega.
Čovjek iz drugog automobila
Amir je zaključao vrata i zadržao dah.
Svjetla iza njega obasjavala su unutrašnjost automobila. Na trenutak se ništa nije dogodilo.
Zatim su se otvorila vozačeva vrata.
Iz automobila je izašao krupan čovjek u tamnoj jakni. Navukao je reflektirajući prsluk i iz gepeka izvadio sigurnosni trougao.
Krenuo je prema Amiru.
Amir je spustio prozor svega nekoliko centimetara.
Čovjek je zastao nekoliko koraka od vrata i podigao obje ruke da pokaže da ništa ne drži.
„Jarane, zadnja lijeva guma ti se raspada“, rekao je zadihano. „Pokušavam ti to pokazati još od benzinske pumpe.“
Amir ga je nekoliko sekundi samo gledao.
„Zato si mi blicao?“
„Nisam valjda trebao slati pismo?“
Amir je polako otključao vrata i izašao na kišu.
Zadnja guma bila je potpuno prazna. Komad oštećene gume visio je uz felgu.
„Vidio sam da ti nešto udara oko točka“, nastavio je nepoznati čovjek. „Htio sam da staneš prije ovog spusta. Ali ti što ja više blicam, sve brže voziš.“
Amir ga je pogledao, još uvijek pokušavajući smiriti disanje.
„Mislio sam da me pratiš.“
„Pa i jesam te pratio. Da ne završiš dole u rijeci.“
Čovjek se nasmijao i pružio mu ruku.
„Dragan. Iz Karlovca. Idem kod sestre u Prijedor.“
„Amir. Stuttgart. Idem majci kod Tuzle.“
„Znači, ista smjena. Samo drugi izlaz.“
Rezervni točak i hladna kafa
Dragan je postavio sigurnosni trougao, izvadio bolju dizalicu iz svog automobila i legao na mokar asfalt kao da pomaže starom prijatelju, a ne čovjeku kojeg je prvi put vidio prije nekoliko minuta.
Kiša nije prestajala.
Amir je držao lampu s telefona, čija je baterija pala na jedan posto.
„Jesam li te baš toliko prepao?“ upitao je Dragan dok je odvijao šarafe.
„Ma nisi“, odgovorio je Amir. „Samo sam od Ljubljane do ovdje tri puta umro.“
Dragan se nasmijao toliko glasno da mu je ključ ispao iz ruke.
Petnaest minuta kasnije rezervni točak bio je postavljen.
Dragan je iz automobila donio termos i dvije plastične čaše.
Kafa je bila hladna, prejaka i vjerovatno skuhana prethodnog jutra.
U tom trenutku bila je najbolja kafa koju je Amir popio u životu.
Na dugom putu kući ponekad nas ne sačuvaju oni koje poznajemo, nego čovjek kojem smo se nekoliko minuta ranije pokušavali izgubiti iz retrovizora.
Dok su stajali pored ceste, Dragan mu je ispričao da mu kćerka živi u Stuttgartu. Nije je vidio skoro godinu dana.
„Svaki put kada ona krene prema meni, ne spavam dok se ne javi da je stigla“, rekao je. „Zato nisam mogao pustiti da nastaviš s onakvom gumom.“
Amir nije znao šta da odgovori.
Samo je klimnuo glavom.
Jutro pred vratima
Do prve benzinske pumpe vozili su polako, jedan iza drugog.
Ovoga puta Amiru svjetla u retrovizoru nisu smetala.
Djelovala su kao zaštita.
Na pumpi su razmijenili brojeve telefona. Dragan je nastavio prema Prijedoru, a Amir prema Tuzli.
Sunce se pojavilo iza oblaka kada je Amir konačno skrenuo u svoju ulicu.
Majka je otvorila vrata u kućnom ogrtaču. Nekoliko trenutaka gledala ga je kao da još nije sigurna da je budna.
Zatim ga je zagrlila.
„Kako si putovao?“ upitala je.
Amir je pogledao prema blatnjavom automobilu i rezervnom točku.
„Dugo“, odgovorio je. „Ali nisam bio sam.“
Telefon mu se ugasio još tokom vožnje. Kada ga je priključio na punjač, stigla je jedna poruka.
Bila je od Dragana:
„Stigao. Javi i ti da mogu mirno spavati.“
Amir se nasmijao i napisao:
„Stigao, jarane. Kafa te čeka kod Tuzle.“
Majka je iz kuhinje povikala:
„S kim se dopisuješ tako rano?“
Amir je odložio telefon.
„S čovjekom kojeg do sinoć nisam poznavao.“
Majka je kratko zastala, kao da je sve razumjela bez dodatnog objašnjenja.
„Onda mu reci da je dobrodošao“, odgovorila je. „Ko ti se nađe na putu kada je teško, nije više stranac.“
Ostavi komentar
Prijavi se i podijeli svoje mišljenje. Razgovaramo otvoreno, ali s poštovanjem.
Prijavi se za komentiranje
Komentare mogu ostavljati registrirani članovi. Registracija je besplatna.