Kaseta koja je povezala staru raju

Kaseta je pronađena sasvim slučajno, u kartonskoj kutiji na kojoj je crnim flomasterom pisalo „stvari koje nikome ne trebaju, ali se ne smiju baciti“.

Kutija je godinama stajala u podrumu jedne zgrade u Ljubljani. U njoj su bili stari računi, tri razglednice bez marke, fotografija nepoznatog psa i prozirna audio-kaseta s izblijedjelom naljepnicom.
Na naljepnici se još moglo pročitati samo: „Za put – ne presnimavaj.“
Ana je kasetu ponijela u stan, obrisala prašinu i nazvala oca.

„Tata, znaš li ti šta je ovo?“
S druge strane nastala je tišina. Ona posebna tišina u kojoj čovjek ne pokušava da se sjeti predmeta, nego vremena u kojem ga je posljednji put držao u rukama.

„Gdje si to našla?“ upitao je.
Kaseta je snimljena tokom jednog ljeta krajem osamdesetih.
Počela je u Sarajevu, gdje je Emir na prvu stranu stavio nekoliko omiljenih pjesama i kratku poruku za raju koja je putovala prema moru.

U Zagrebu je Ivana dodala još dvije pjesme. U Ljubljani je Damir preko postojeće snimke slučajno snimio zvuk otvaranja frižidera i raspravu o tome ko je pojeo posljednji komad pite.
Kaseta je zatim stigla do Beograda, gdje je Marko tvrdio da će „samo malo popraviti izbor muzike“. Naravno, zauzeo je skoro cijelu drugu stranu.

Na kraju je završila u Skoplju. Vesna je pronašla posljednjih nekoliko slobodnih minuta i snimila poruku koju tada niko nije ozbiljno shvatio.

Gradovi su se promijenili, adrese rasule, a jedna izgrebana kaseta sačuvala je ono najvažnije: glasove ljudi koji su vjerovali da će za zajednički sto uvijek biti mjesta.

Ana je pronašla stari kasetofon kod komšije. Aparat je prvo progutao traku, zatim proizveo zvuk kao da se svađa sam sa sobom, ali je na kraju proradio.
Iz malog zvučnika začuli su se muzika, smijeh i glasovi ljudi koji danas žive u pet različitih država. Između pjesama raspravljali su o gorivu, moru, sendvičima za put i tome ko će kome vratiti posuđene pare.

Niko, naravno, nikome ništa nije vratio.
Na samom kraju snimke začuo se Vesnin glas:

„Ako ovo slušate za trideset godina, vjerovatno se još raspravljate ko kuha najbolju kafu. Sjednite negdje zajedno i konačno to provjerite.“
Anin otac se nasmijao, ali mu je glas postao tiši.
„Nisam ih čuo godinama“, rekao je.

Ana je fotografisala kasetu i poslala sliku na broj koji joj je otac dao. Fotografija je za nekoliko dana prošla isti put kao nekada kaseta: Ljubljana, Sarajevo, Zagreb, Beograd i Skoplje.
Prvo je stigla poruka: „Je li ovo još živo?“
Zatim: „Ko je rekao da ja dugujem pare?“

Na kraju je napravljena zajednička grupa. U njoj su se pojavile stare fotografije, nove sijede kose, djeca koja se nikada nisu upoznala i dogovor koji je prvobitno trebao trajati pet minuta.
Trajao je tri sedmice.

Nisu mogli da se dogovore u kojem gradu će se sastati. Svako je tvrdio da je njegov grad najpraktičniji, najljepši i da se baš kod njega najbolje jede.
Na kraju su se našli u Sarajevu, za stolom koji je bio premalen za sve tanjire. Kaseta je stajala na sredini, pored džezve, kao počasni gost. Nisu pokušavali vratiti prošlost. Znali su da se vrijeme ne može premotati kao traka u kaseti. Ali su shvatili da se prijateljstvo može nastaviti tamo gdje je nekada zaustavljeno.

A rasprava o najboljoj kafi?
Nije završena. Samo je odgođena do sljedećeg susreta.