„Babo, treba mi Unterschrift za školu.“
„Treba ti šta?“
„Potpis.“
„Pa tako reci.“
Dijete prevrne očima, otac potpiše papir i jutro se nastavi. Jedna sasvim obična scena u porodici koja živi između dva jezika.
Roditeljima je njemački nekad bio jezik formulara, posla i prvih nesigurnih razgovora. Djeci je to jezik školskog odmora, prijatelja i šala koje roditelji ne razumiju uvijek.
A kod kuće ih čeka drugi jezik. Onaj na kojem nana pita jesu li jeli i djed objašnjava zašto se nešto „ne radi tako“.
Njima je dom tamo gdje odrastaju
Roditelji često kažu:
„Kad odemo kući…“
Misle na Bosnu.
Dijete čuje istu rečenicu, ali pomisli na stan iz kojeg su upravo krenuli. Tamo su mu soba, bicikl, najbolji prijatelj i igralište na kojem zna svaki kamen.
To ne znači da manje voli Bosnu. Samo je upoznaje drugačije.
Roditelji pamte školske klupe, prve izlaske i život prije odlaska. Djeca pamte ljetne raspuste, rođake i dvorište u kojem smiju ostati vani malo duže.
I jedne i druge uspomene vrijede.
Jezik nije test pripadnosti
Nekad zastanu usred rečenice. Ne mogu se sjetiti naše riječi, pa ubace njemačku. Nekad razumiju sve, ali im odgovor lakše dođe na jeziku kojim govore cijeli dan.
Lako je tada reći:
„Kako to ne znaš?“
Teže je strpljivo poslušati, pomoći im da pronađu riječ i nastaviti razgovor bez ispitivanja.
Jezik se ne zavoli zato što nas je neko posramio zbog greške. Zavoli se kroz priče, pjesme, razgovore i ljude s kojima želimo biti bliski.
Kroz nanu koja strpljivo sluša prepričavanje školskog dana. Kroz rođaka koji objasni izraz bez podsmijeha. Kroz roditelja koji se obraduje pokušaju, čak i kada padež zaluta.
Dva svijeta mogu stati za isti sto
U istoj kući mogu se slaviti različiti običaji, slušati različita muzika i navijati za više od jednog tima. Na stolu se mogu naći i pita i jelo koje je dijete prvi put probalo kod školskog prijatelja.
Ne mora svaki novi običaj izbrisati stari. Niti se porodične vrijednosti čuvaju samo tako što sve mora ostati isto.
Ponekad ih djeca nastave na svoj način. Nauče pripremiti omiljeno jelo. Nazovu nanu bez podsjećanja. Dovedu prijatelja da upozna porodicu i ponosno mu objasne šta je na stolu.
Naša djeca ne moraju birati između svojih korijena i života koji grade. Oboje je njihovo.
Nemojmo im određivati gdje smiju biti svoji
U Bosni ih neko nazove Nijemcima. U Njemačkoj ih neko pita odakle su „stvarno“.
Između tih pitanja može se javiti osjećaj da uvijek moraju nešto objašnjavati.
Zato je važno šta čuju kod kuće. Da ne moraju dokazivati pripadnost savršenim izgovorom.
Da smiju voljeti grad u kojem odrastaju. Da mogu biti vezani za Bosnu, a da ne sanjaju isti život koji su živjeli njihovi roditelji.
Na nama je da im prenesemo ono što nam je važno, ali i da upoznamo njihov svijet. Da saslušamo priču iz škole s istim zanimanjem s kojim očekujemo da oni slušaju naše uspomene.
Korijeni ostaju. Život ide dalje.
Jednog dana sami će odlučiti gdje žele živjeti, kojim će jezikom najčešće govoriti i koje će običaje prenijeti svojoj djeci.
Možda će neke stvari raditi drugačije od nas.
Ali pamtit će kako su se osjećali za porodičnim stolom. Jesu li mogli pitati, pogriješiti i biti saslušani.
A možda će jednog jutra i njihovo dijete donijeti školski papir i reći:
„Treba mi Unterschrift.“
Oni će se nasmijati, sjetiti svog oca i potpisati.
Dvije zemlje. Dva jezika. Jedan sasvim njihov život.